Svakog je dana pijan taj stari Sebastijan,
Na mansardi on vlaznoj zivi i samo krevet ima.
I jedan stari sanduk i jednu sliku prasnu
I stap od crnog drva, na vrhu kuglu glatku.
Uvijek je pomno odjeven, uvijek svjeze brijan,
U dzepu ima rubac, pod vratom plavu masnu.
Svakoga dana dode on tako oko devet
U zabitu kavanu i sjedi u svome uglu
Za jednim malim stolom do zadimljenog bara
Sapcuci tiho: Klara, Klara, moja Klara...
Slusa kako zice trepere i kako place, place
Iz violine nesto i kako pjeva Tanja.
I trazi uvijek iste tri pjesme sjetne stare
I nemarno po stolu zguzvane baca pare.
I zatim stegne casu u ruci malo jace
Konobar samo staklo sa stola pred njim sklanja.
Dugacak racun pise i pomalao ga vara,
A Sebastijan zuri i oci mu se zare.
Svakog se jutra vraca polako Sebastijan.
Udje u kucu tiho jer zna on da se ljube
U hodniku i nikad ne pali tamo lampu.
Na uglu uvijek kupi duhana i dnevnu stampu.
I uspinje se vrlo polako uza stube
I dode tiho gore pred svoja vrata stara.
Lagano on ih laktom gurne pospan pijan
Sapcuci tiho: Klara, Klara... moja Klara.